Ljubiša Bata Đidić povodom 100 godina od Čkaljinog rođenja: Iz Balšićeve zasijalo svetlo na kraju tunela

Ima pesnik Dragan Jovanović Danilov knjigu eseja „Živeti u malim gradovima“ u kojima kaže da je to „sindžir koji nas vuče ka rodnom domu, gnezdu, neprobojnom oltaru ličnog pamćenja tako snažno urezanog u naše nerve“. Imao je novinar Hari Ristović jednu misao da se „stanovnici malih gradova svi okupe oko jedne peći i zimi greju ruke“. Duše malih gradova su vidljivije, prisnije, brže „su urezane u naše nerve“, „toplije u našim rukama“.

Kruševac ima jedno udruženje, „Udruženje Balšićeve ulice“ u kojem  njeni građani u međusobnom druženju čuvaju tradicije dobrih komšijskih odnosa, doprinose istoriji grada da se iskaže u vrednostima koje odražavaju njenu moguću posebnost. Tako je Kruševac kroz Balšićevu ulicu iskazao deo svoje duše.

Registrujući mnoge drage sugrađane kao svoje žitelje, ovo Udruženje (osnovano 1995) obeležilo je spomenicima dva imena značajna po istoriju našeg grada: Miodraga Petrovića Čkalju  i kneginju Jelenu Balšić, treću ćerku kneza Lazara, po kojoj i ulica nosi ime.

Vreme kada su entuzijasti u Udruženju doneli odluku da jednim bareljefom obeleže rodnu Čkaljinu kuću, nije bilo naklonjeno prema ovoj ideji (grad se nije odazvao na naše molbe za materijalnu pomoć), čak ni društveno-kulturna klima nije bila naklonjena za ovu ideju. Poznato je i to da se i sam Čkalja razišao sa takvim činiocima voljenog grada.

Međutim, Balšićevci su te 2005. godine sami prikupljali sredstva od građana, od baka i deka u ulici, od prijatelja koji su imali zanatske radnje i firme iz naše ulice. Vajar Života Radojičić uradio je besplatno Čkaljin bareljef, braća Jeremić gde smo ga izlili u bronzi naplatili su simbolična sredstva.

Na svečanosti, u subotu 23. aprila 2005. na otvaranju Spomenika Čkalji ispred njegove rodne kuće u Balšićevoj, u prisustvu sina i rodbine, Čkaljinog biografa Ranka Munitića, uz mali kulturni program (glumica Ljiljana Đoković je govorila Čkaljin tekst o Opanku) uz okupljene žitelje Balšićeve i grada, kao inicijator ove ideje, pokušao sam da dam svoj doprinos održavši Slovo o Čkalji:

Ima Despot Stefan Lazarević poslanicu Slovo ljubve, taj najveći Kruševljanin, koji je kao mladić živeo na očevom dvoru, negde na kraju Balšićeve, u kojoj kaže da je sila ljubavi naajveća sila, da „ljubav sve prvazilazi“.

Ovo naše obeležje Čkalji, jednom od najvećih Kruševljana je delo ljubavi. Savremenici koji Čkalju pamte – vole ga! Svi koji ga tek upoznaju kao umetnika takođe ga vole, sada preko TV ekrana Čkaljino srce, svojim detinjstvom i mladošću kucalo je za najvoljeniju ulicu. A ona mu uzvraćala ljubavlju.

Ovo obeležje ne podiže grad, ni udruženje umetnika, ni pozorište, niti, nedaj bože neka politička partija. Podiže ga srca Balšićevaca i uzvraća, tom našem dečaku, tom vragolastom junaku ove ulice ljubav. Srce na srce!

Čkalja nas je ozdravljivao smehom, u ovo naše smešno vreme , ali zdravim smehom. Čkalja  nas je lečio smehom u ovo naše bolesno vreme, ali zdravo! Taj genije humora zaveštao je svoje blagorodno klovnovsko lice najlepšoj lepoti koju je Tvorac stvorio: lepoti smeha! Bilo čije lice- najlepše je kad se smeje.

Hvala ti Balšićevski druže na tom lepom daru, daru smeha. Srećni smo što si ti deo naše ulice, a samom tim mi smo deo tebe!

Ljubiša Đidić, književnik i član „Udruženja Balšićevac“

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *