Da se režimska propaganda za kratko vreme ulupala pokazuju merljivi pokazatelji. Između ostalog i veliki rast „impakta” nezavisnih medija. Nekim nezavisnim portalima poseta je čak učestvoručena od 1. novembra do danas. Dramatičan pad rejtinga stranaka vlasti koji počiva na martiks-stvarnosti takođe svedoči o slabljenju uticaja njenih medija
Izvor: Dosije o medijima, Nedim Sejdinović, NUNS
Većina medija u Srbiji nije provladina, pa čak ni prorežimska, nego „samo” – režimska. Važna je to distinkcija. Provladini mediji postoje i u zemljama razvijenih demokratija, štite pozicije vladajuće ekipe ili ideologije, ali poštuju elementarna pravila profesije, iz prostog razloga što na taj način čuvaju kredibilitet i uticaj. Nekakav nivo civilizacijskog dosega, demokratske tradicije, medijske pismenosti i uvažavanja kritičkog mišljenja ipak ne dozvoljava da takvim glasilima upravljaju osobnosti kakve su recimo Dragan J. Vučićević, Milomir Marić ili Željko Mitrović. Ni približno. U njima je mogućevideti i kritičke osvrte na vladine politike, doduše blage i često pune razumevanja, a svakako se bar fingira postojanje nekakvog pluralizma u uređivačkoj politici.
Prorežimski mediji postoje, logično, tamo gde se vlast naziva režimom. Dakle, tamo gde je vladavina nedemokratska, i iznutra i spolja doživljava se ugnjetačkom ili bar restriktivnom. Oni idu korak dalje: uglavnom su glasnogovornici vlasti, oštri kritičari oponenata. No, i oni se bar donekle trude da budu koliko-toliko relevantni društveni arbitri. Nema puno zemalja u svetu u kojima bi recimo Jovana Jeremić bila simbol informative prorežimskih medija, tako nisko se ipak ne pada. Iz utililitarnih razloga, dakako. Možda bi ona mogla osvanuti u nekom Trampovom alternativnom mediju namenjenom „ravnozemljašima”, ali ne i na, recimo, Foks njuzu.
Kada se kaže da su mediji režimski, to znači da ne postoji baš nikakva razlika između vlasti i medija. Oni su propagandni bilteni. Džaba plaćaju poslovni prostor, jeftinije bi bilo da se svi skupe u neku od institucija. Jeftinije bi bilo i za poreske obveznike. Ne treba duboka analiza pa da se zaključi da se svi režimski mediji u Srbiji uređuju iz jednog centra, da deluju unisono, kao deo izvršne vlasti. Često imaju iste naslove, tačno se zna koja je vest ili tema udarna. Podrazumeva se da je Vučić glavni junak i režimskih medija i svojih, malo je reći, lovačkih priča. I podrazumeva da se novac iz budžeta ka njima sliva na sve moguće i nemoguće načine.
Ne treba mnogo mudrosti, a bilo je dosta dokaza i u javnosti, pa da se zaključi da se glavni desk i urednički mrsomudi nalaze upravo u zgradi Predsedništva, i da su oni glavno oružje u rukama „nenadležne institucije”. Tu se smišljaju razni poganluci, zapravo ništa drugo osim poganluka, laži i podmetanja. Srbija već godinama deluje kao nekakav globalni političko-medijski eksperiment. Ovdašnja režimska glasila nemaju autonomiju ni kada izveštavaju o zabavi, sportu, a problem im mogu biti čak i ukrštenice i vicevi ako neko odgore zaključi da nisu u skladu sa „višim ciljem”. Za nadu nema mesta, a društvene vrednosti su opscene.
Rano spržena duša
Elem, odista nije neobičnoto što uređivački kolegijum predvođen „predmetnom institucijom” na ovakav način „menadžeriše” medijski prostor. Čovek koji je pažljivo, sa flosmasterima raznih boja, barem po rečima njegovih nekadašnjih partijskih prijatelja, iščitavao Gebelsove medijske strategije, i koji je odrastao među uličnim kriminalcima i u javnoj kući zvanoj Srpska radikalna stranka – teško da može nešto pametnije i bolje da smisli, pogotovo ako poveruje da je umniji od svojih dobro plaćenih i bezdušnih medijskih savetnika, koje je nekad davno malo i slušao. On je kao literarni klinac koji je saslužnik u bordelu i kojem je stoga duša u ranoj mladosti – spržena. Ne može ni da zamisli svet drugačije nego kao prostor dominacije, muljanja, manipulacije, nasilja i obmane. Što bi se reklo, kao dete je upao u ponor blata i nikada nije naučio kako da se popne nazad. Ili, izgoreo je iznutra kao papir na plamenu poroka.
Dakle, to nije neočekivano. Ono što mnogo više brine – i što će Srbija kao društvo, pa i njena medijska sfera, nekada morati ozbiljno da raspravi i pruži ozbiljne odgovore – jeste kako smo došli do tako dubokog dna, taloga svih taloga. To nije samo političko i medijsko pitanje.
Dakle, kako smo došli do toga da čak i „ravnozemljaški” mediji i mediji koji prodaju vradžbine i proroke počesto izgledaju ozbiljnije nego režimski korpus televizija i tabloida, među kojima se nalaze i neki „mediji sa tradicijom”? Potom, kako su i zašto mnoge naše „kolege” pristale, neki i za sitnu paru, da učestvuju u udruženom medijsko-zločinačkom poduhvatu koji je razorio državu, institucionalni sistem, ali i društvo? Ponizili su novinarsku profesiju u tojmeri da se učini da su banditi koji razvaljuju tuđe sušare i iz njih kradu slaninu i šunku – za njih moralne gromade. Ostaje i pitanje da li će ovo društva ikada uspeti da se oslobodi posledica vučićevske propagande, jer ni one miloševićevske rane nisu zarasle.
Erupcija gneva građana nije samo pobuna protiv autoritarnog sistema, ohlokratije, pohlepe, bahatosti, korupcije, kriminala, nesposobnosti i nestručnosti, već i urlik protiv režimskih glasila. Ne samo protiv bahatih laži i evidentnih manipulacija, već i protiv slike sveta kojunude i etabliraju, kada se stvari malo prodube. U tom njihovom svetu nema solidarnosti, ljudskosti, pristojnosti, težnje za pravdom i istinom – čovek je čoveku vukodlak, a ljudski odnosi sliče na odnose unutar mafije!
Čir je pukao, pokazalo se da je u ljudima ipak opstala nada da je drugačiji svet – moguć, a nada je najveći neprijatelj patogenih autoritarnih režima. Neki kažu da je već doživljena svojevrsna katarza i da se da primetiti kako se na ulicama posle 1. novembra ljudi međusobno ophode ljubaznije i sa većim uvažavanjem. Kažu, sa mnogih lica je nestalo grča i umesto njega se pojavio osmeh. I to nije mali uspeh, ako je tačno.
Propast propagandista
Ranije u Dosijeu pisali smo o ključnim karakteristikama Vučićeve propagande, zasnovane na svim kršenjima etičkih pravila novinarske profesije, ali i raspamećujućem antihumanizmu. Iskreno, nismo otkrili nešto mnogo novo. Svet je crno-beli: s jedne strane je patriotska vlast koja ostvaruje ogromne pobede gde god se okrene, a s druge – nitkovi, strani plaćenici, pljačkaši, tajkuni i svi oni koji ne misle ništa dobro srpstvu. Ne može se reći da primitivna propaganda nije imala uspeha, bar kada je reč o političkoj opoziciji.
Međutim, kada su se pojavili studenti i mladi ljudi kao „neočekivana sila koja rešava stvar”, režimski algoritam je golemo zatrokirao i počeo da proizvodi kontraefekte. Nema nikakve sumnje da je dugotrajni izliv narodnog gneva manje posledica novosadske tragedije, koliko god jeziva bila, a više načina na koji je režim mediji i politički tretirao ovaj događaj politički. Potom i nasilja koje rabi protiv demonstranata, kao i, uopšte, njegovog odnosa prema buntu.
Da se režimska propaganda za kratko vreme ulupala pokazuju merljivi pokazatelji. Između ostalog i veliki rast „impakta” nezavisnih medija. Nekim nezavisnim portalima poseta je čak učestvoručena od 1. novembra do danas.Dramatičan pad rejtinga stranaka vlasti koji počiva na martiks-stvarnosti takođe svedoči o slabljenju uticaja njenih medija. O tome govori i onomadno gostovanje Aleksandra Vučića na TV Insajderu. Sam je time priznao da su svi kanali komunikacije koje poseduje i tlači ih u maksimalnom opsegu – postali nedostatni.
Nećemo sada spominjati društvene mreže, koje u ovom buntu imaju izuzetno važnu medijsku ulogu, koliko god i na njima ima – s ove druge strane – poluinformacija i spinovanja. Reći ćemo samo da je dobra vest što se takvi sadržaji baš lako ne primaju i što su mnogi razumeli da treba proveriti autentičnost i onih informacija koje idu u prilog njihovim stavovima.
E sada, pogrešno bi bilo reći da režimska propaganda ipak nemai dalje značajan procenat podatne publike. Pojednostavljeno, nju bismo mogli podeliti na tri-četiri grupe, koje nije baš jednostavno razdvojiti.
Sirotinjski vernici
Počnimo od nižih društvenih slojeva, ne odveć obrazovanih i bez razvijenog kritičkog poimanja stvarnosti. Jbg, možda nije politički korektno, ali je tako. Oni žele pojednostavljenu sliku sveta, a režimski mediji im to nude. Prastara caka. Ne mogu ni u najgorim noćnim morama da zamisle kakvi sve šmokljani uređuju režimska glasila i smišljaju raznorazne medijske prevare: veruju da se na televizijama pojavljuju isključivo sadržaji koje je prethodno odobrio nekakav trust velikih i poštenih mozgova u koje žele da imaju poverenje. Jednostavno, veruju da ipak postoje nekakva pravila igre, nekakav funkcionalni sistem, nekakva moćna država koja ih štiti od egzistencijalne nesigurnosti. Da žive još sto godina, ne bi skontali da su žrtve zapravo pijačne manipulacije.Ne mogu ni da zamisle da postoje osobe koje mogu masovno, beskrajno i slasno da pričaju neistine, pogotovo ako su u pitanju javne ličnosti i nalaze se na čelu države ili institucija.Ako bi to sebi priznali, njihov svet bi se urušio.
Ovih su dana ipak malo zbunjeni, vide da se nešto veliko dešava. U moru fejlova, režim je ovoj ciljnoj grupi ponudio efikasnu kosku, tvrdnjom da je na delu „pobuna bogatih”. Efikasnost ove koske sastoji se u tome što počiva na delimičnoj istini. Dakako, nisu u buntu bogatuni, ali u dobroj meri jesu pripadnici nekakvog (ako o takvom čemu u Srbiji uopšte može biti reč) srednjeg sloja. Oni su i po pravilu, kroz istoriju, pokretači društvenih i političkih promena. Čak i kada se pobune najniži slojevi, bez pomoći intelektualaca i srednjeg sloja stvari teško idu. Siromašni nisu materijal za pobunuzbog nedostatka resursa, zavisnosti od sistema (što naprednjaci bezdušno koriste) i slabe organizovanosti. Dobra vest je da takođe po pravilu nisu ni materijal za nasilje nad političkim neistomišljenicima, na žalost režima koji pokušava i njih da uvuče u društvene konflikte i nasilne akcije.
Promoteri nasilja
Nakon prvotnog perioda u kojem je neuspešno koristila standardni medijski algoritam protiv studenata i srednjoškolaca, šaljući svoje međede da ih napadaju, tuku i gaze automobilima, istina je da je režim u jednom periodu u izvesnoj meri spustio propagandnu loptu i počeo da tvrdi da su mladi ljudi ipak okej, da su njihovi zahtevi razumljivi, ali da ih ipak neko drugi koristi za svoje nečasne ciljeve. Računali su da će ovaj pristup i protok vremena učiniti svoje, da će energija bunta iščileti. Kada se to nije dogodilo, već je bunt postajao sve jači, širi, brojniji i dublji, odlučili su se za strategiju „kontrarevolucije”. Reč je to koju je već više puta iskoristio Aleksandar Vučić, a ponovili njegovi mediji.
Šta zapravo znači „kontrarevolucija”, ako nemamo pametnijeg posla nego analiziramopredsednikove logoreične ispade? Nesumnjivo, pretnju nasiljem, uključujući i nasilje koje će sprovoditi državni represivni aparat. Potom, osvetu svima koji su sada blokadno aktivni, kada se za to stvore uslovi.
„Ćacilend” je, recimo, imao propagandnu svrhu za prvu, opisanu grupu konzumenata režimskih medija, ali to je manje bitno.Važnije je da je za cilj bio izazivanje nasilnih incidenata koji bi onda poslužili za štošta, kao alibi za talas državnog nasilja, pa možda čak i za uvođenje vanrednog stanja. No, ne samo to. U subotu ujutro su beogradske ulice forsirale velike grupe „žestokih momaka” obučenih u crno, čiji je smisao bio da zastraše građane, da ne dolaze u centar Beograda u subotu popodne i uveče. Tu funkciju je imala i višednevna najava nasilja u režimskim medijima, uključujući i novu aferu „Špegelj” (da se našalimo), odnosno emitovanje nezakonitog audio-snimka razgovora grupe novosadskih stranačkih i studentskih aktivnosti. Zapravo, upotreba akustičnog oružja, kako se god ono zvalo, i ćaci-grubijana, dobro plaćenih, nije ni imala za cilj da bude prikrivena. Naprotiv, njime je režim slao poruku da je spreman na sve da bi sačuvao vlast, pa ti sad vidi.
Tu dolazimo do druge grupe pokornih konzumenata režimskih medija. U pitanju su oni kojima apsolutno nije bitno da li izveštavanje ima bilo kakav dodir sa istinom. Istina je za njih irelevantna kategorija, oni su vernici.
Ima ona karikatura koja se ponekad pokaže na časovima medijske pismenosti. Sedi neki čilac pred kompjuterom, a iznad njega devojka, verovatno kćerka, koja ga upozorava da to što upravo čita jesu lažne vesti. A ovaj odgovara: kakve, bre, lažne vesti, kada tvrde isto ono što ja mislim!
Nije to nikakva balkanska specijalnost, ali ima neke veze sa ovdašnjim menatlitetom: nisu malobrojni ljudi koji prihvataju samo informacije koje potvrđuju njihova prethodna uverenja, a oštro odbacuju one koje im se ne uklapaju. Ne postoji za njih argumentkao fenomen. U velikom broju slučajeva, vučićevsku propagandu doživljavaju kao nastavak one iz devedesetih, tim pre što je ova, bar u osnovnim crtama, preživela i postpetooktobarski period. Ne samo da su konzumenti, nego su u velikom slučaju i telali propagande, idu po komšiluku i „šire istinu”. Ne mora da znači da imaju neki drugi interes, osim ideološki i emotivan. Mogu, ali i ne moraju da budu članovi partije.
Veruju elem u informacije koje su iz njihove percepcije državotvorne i patiotske. Veruju u one koje opravdavaju njihove nade. Ovi ljudi jesu materijal za nasilje, i njima se režim u dobroj meri obraća u ovom trenutku. Iz takvih redova je bilo mnogo dobrovoljaca devedesetih. Na snimcima nedavnih Vučićevih putešesvija mogli smo da ih vidimo. Jedan od njih je tražio da se svi studenti pohapse. Ima toga i u režimskim medijima, te „konstruktivne kritike”: dobar je ovaj naš Vučić, ali je previše blag. A Vučić bi pobio sto hiljada ljudi bez problema i mirno legao da spava, da se nije ustrašio i da može. Da se opet gorko našalimo.
Povlašćeni konzumenti
Treću grupu konzumenata predstavljaju oni koji se nalaze u strukturama moći, na manje ili više povlašćenim položajima u državnom i paradržavnom aparatu, pripadnici kriminalnih grupa i aktivisti koji su lažno zaposleni u javnim službama. Nemaju nikakvu sumnju, znaju da je režimska propaganda od početka do kraja zasnovana na neistinama, poluinformacijama, podmetanjima i stvaranju moralne panike. Možda veruju da ona služi nekom dobrom cilju, a možda i ne. Prihvatljiva im je jer omogućava održanje političkih i društvenih odnosa u kojima plivaju kao somovi na dnu Dunava. Svesno šire propagandu znajući da su laži u pitanju.
No, oni nisu baš dobar temelj na kojem čovek može izgraditi svinjac bez straha de će ga urušiti prvi jači vetar. Toga je Vučić svestan. Okrenuće mu leđa čim prepoznaju slabost koja može da ugrozi njihov položaj. Turbulencije unutar naprednjaka, međusobno optuživanje i otvoreni konflikti, pokazatelj su da slabost ne može lako da se sakrije. To je još jedan razlog zašto Vučić pokazuje mišiće. Ono sa zvučnim topom je poruka i njima, evo vidite na šta sam sve spreman. I vi ćete nadrljati ako mi otkažete poslušnost!
No, stvari ne idu u dobrom pravcu. Ono što su Ivica Dačić i Branko Ružić izveli, najverovatnije u dogovoru, pokazuje da je SPS slaba Vučićeva tačka i da neće pristati da s njim ide i u vodu i u vatru. I ne samo oni, već mnogi.
Četvrta grupa su oportunisti, koji su već jednom nogom van. I njima propaganda treba da poruči da je moć još uvek u čvrstim rukama. A nije, jbg.
„Novosadska grupa”
Nemamo prostora da se bavimo aktuelnim propagandima mehanizmima režima, pogotovo onima koji su predvidljivi i već milion puta viđeni. Možda možemo samo da podsetimo na neke novije zanimljivosti. Recimo, spin-doktori su potpuno zbunjeni i ne znaju šta da rade stoga što je Novak Đoković, ultimativni heroj nacije, podržao studente. A do sada je bio tako dobar, grlio se sa predsednikom i imao velike poslovne planove sa njim. Nije baš pametno da ga udare šakom u glavu, pa im je na meti njegova supruga, nova „prokleta Jerina” – Jelena. Napadaju je sličnim oružjem koje su protiv porodice Đoković koristili neki građanski kritičari. Tako je Jelena, prema pisanju tabloida, izdala Srbiju, podržala „blokadere i huligane” iz „svoje velelepne vile u Marbelji”, dok „plaća porez u Monaku”.
Prilično komično deluje i medijska prezentacija novog Pokreta za državu i narod. Hteo bi Vučić da se ogradi od sopstvene stranke, pa je okupio ekipu profesora, s koca i konopca. Jedva ih je skupio petnaestak. Evo, tu su i neka stručna lica oko mene, nisu baš svi šalabajzeri. Ali sve to deluje prilično i komično i tužno, bez šanse za uspeh. Debelo se zakasnilo.
Nemamo prostora ni da se bavimo režimskom zloupotrebom incidenta u Odžacima. Sukob kriminalaca poslužio je da sepraktično pozove na građanski rat. Tabloidi su izvestili da je „pala srpska krv”, i simultano ponavljali da je „vođa protesta upucao čoveka koji je branio opštinu”. Nema veze sa vezom, naravno.
Pozabavimo se nakratko slučajem tzv. novosadske grupe. Tako aktiviste novosadskog Pokreta slobodnih građana i studentske organizacije Stav naziva predsednik. Zvuči onako baš žestoko, kao da su božemeprosti članovi Ansar al-Islama. Uglavnom, grupa aktivista je sedela u prostorijama stranke i blebetala o mogućim scenarijima velikog beogradskog mitinga, onako uzavrele krvi su pomislili da 15. mart može da se pretvori u novi Peti oktobar. Neobavezno, ofrlje, neozbiljno! Pomalo i komično onima koji znaju te uglavnom klince koji se nikada, ni u osnovnoj školi, nisu pobili.
Razgovor je snimljen i emitovan u skoro svim režimskim emisijama, sve sa stručnjacima analitičarima antiteroristima. Uklopio se u režimsku kampanju najave nasilja, korišćen je da demobiliše ljude da dođu na protest i da se dokaže da su studenti i opozicija teroristi koji žele da nasiljem dođu na vlast i uruše ustavni poredak. Sudeći po brojnosti beogradskog mitinga, ne deluje da su u tome uspeli. U međuvremenu su sastandžije uhapšene i utamničenena Klisi, novosadskom naselju, u pritvoru poznatom po stenicama, kojih ima više nego molekula u boci šampanjca.
Nema sumnje da je u pitanju politički progon, odnosno da je od mrava napravljen slon. Nema nikakve sumnje da je ovim pritvorom prekršen zakon. Činjenica da advokatima još uvek nije omogućen pristup dokaznom materijalu to potvrđuje.
No, uspeo je režim u ovom slučaju nešto drugo da uradi, da stvori pukotinu unutar studentskog pokreta, pa i unutar ukupnog pokreta bunta. Studenti u blokadi, pa i neke stranke, a bogami i neki nezavisni mediji, promptno su iskritikovali nemušte stavove aktivista koje smo čuli na snimku. Bilo je to i razumljivo. Studentski pokret je svoj imidž izgradio na nenasilju, kao i odbijanju saradnje sa političkim strankama. Međutim, ipak je deo javnosti kritikovao „ograđivanje” od ljudi koji su žrtve evidentnog političkog nasilja zasnovanog na kršenju zakona i ljudskih prava.
Srećom, kolektivna inteligencija studenata dala je dobar rezultat i ovog puta. Prvo je studentska organizacija Stav (nastala na novosadskom Filozofskom fakultetu) saopštila da je sasvim okej što su se studenti ogradili od njih pošto oni jesu postupili mimo pravila izglasanih na plenumu. A onda su se oglasili i studenti u blokadi, ponovo se ograđujući od bilo kakvih nasilnih metoda i saradnje sa strankama, ali su i oštro protestovali zbog hapšenja i pritvora aktivista, dajući im podršku.
Na skupu koji je u znak podrške uhapšenima održan prošlog petka, 21. marta, u Novom Sadu pojavili su se i predstavnici dobrog broja opozicionih stranaka. A bogami su i nezavisni mediji bili tu. Solidarnost je pobedila.
Naslovna foto:
Karikatura: Predrag Koraksić Corax